Sreda, Jun 27, 2012
Moj odraz u jezeru suza
Koliko sam samo vremena proveo tražeći te po ovim mračnim šumama, daleko od doline smrti Iz koje smo te davno prognali dušo moja predivna. Mnoge staze prođoh prateći tvoje tragove, ali nijedna me nije dovela do skrovišta koje te krije čovjekovih otrovnih strela. Na nekim od njih sam umalo izgubio glavu, a neke su me samo ponovo vraćale na početak puta I onog dana kad sam očajan I slomljen legao u blato, I pomislio da te više nikada neću dodirnuti, umoran od traganja predao sam svoje tijelo zvijerima na milost I nemilost. Tada se Gospod milostivi sažalio na mene, I pružio mi ruku spasa. I mada sam se ja odrekao njega, on nije zaboravio na ovog crva, I čak me je spasao, okrijepio I pokazao stazu koja vodi do tebe. To je staza puna odricanja I stradanja, ali ona su ništa kada pomislim da si na njenom kraju ti , lijepa I sjajna kao kruna, satkana od sučevih zraka. To je staza koja zahtjeva I smrt, ali šta je još jedna smrt u poređenju sa vječnim životom koja si ti. Dušo napaćena, nestašna si I brza postala, ali su ljubav I patnja usamljenosti napravili od mene mudrog I spretnog lovca I evo sada sam te uhvato, ležiš u mom krilu, a moje prljave ruke prelaze preko tvog mekog bijelog krzna. Kako si samo lijepa, kako si dobra I plemenita. Kamenicama ti zadasmo mnoge rane, gledam ih, nisu još ni zarasle. A ti me uprkos svemu ponovo gledaš svojim očima, punim dobrote I ljubavi, velikim I čistim poput kakvog bistrog planinskog jezera. Pred njima padaju sve maske, pred kojim ostaje samo golotinja I sramota. Puštaš me da se ogledam u njima, I prosipaš pred mene svu dragocjenu mudrost ovog svijeta. Ali moj um nije speman za nju, već je gazim poput svinje. Gledam svoj odraz I tuga me obuzima, šta sam to postao dušo moja, jesam li ja ovo nakazno tijelo, jesam li Ja ove ogavne misli, jesu li ove prljave ruke moje, o dušo moja utješi me. Najveće muke, što ih moje tijelo preživi dole u dolini plača, nisu ništa naspram ove Istine. Postadoh demon, zao, najgori od svih duhova pakla. Dušo moja ni krik nisi ispustila onog dana kad ti je bol zadala moja kamenica, jedna od mnogih što ih rulja baci na tebe. Prognasmo te zbog tvoje čistoće, a ti si se sam mirno vratila odakle si I došla, ostavila si me da se krijem iza ove odvrate maske, da budem isti među istima, da se odreknem tebe da bi me rulja prihvatila kao svoga. Samo si ćutala I polako nečujno otišla od mene, ali ovo saznanje mi je najgora osuda. A protjeraše te jer su od sopstvenog rugobnog odraza pomislili da gledaju tvoje lice, jer ti si bistro jezero koje samo na momenat uhvati odraz, poljubi, pa ga pošalje nazad prema očima koje se ogledaju. A mi ne prepoznasmo sopstvenu palu prirodu. Mislili smo da si ti nakaza I radovali smo se kad si otišla, u našoj dolini nije bilo mjesta za takve. Avaj, ne shvatismo da smo mi ti koji su nakazni, da smo tog dana izgubili jedinu stvar koja je zaista bila lijepa. Jadan li sam ja stvor, nakazno lice što se krije iza maske, kukavica u oklopu junaka,a demon sa izgledom pravednika, prljavo tijelo u skupocijenom odijelu. I koliko pravednika što su bili kao ti ubismo kamenicama, samo da ne gledamo sopstvene odraze. Ti koja si izvor na kom ću se okrijepiti Vječnom Ljubavlju, na kom ću zacijeliti rane I oprati dušu od ovozemaljske prljavštine, prečista vodo što gasiš oganj grijeha u kom se zlopatim, izvuci me iz ovog đavoljeg kotla.