Ekspedicija u Ništavilo
Te večeri, me je koliko žeđ za znanjem, toliko i hladnoća koja je još uvijek mogla da me dodiruje, pružajući mršave ruke odozgo, sa površine, iz doline suza, natjerala da siđem još jedan stepenik niže, dole ka bezdanu kome, kako mi se tada mi se činilo, nije bilo kraja. Strah mi je godinama grickao crijeva, i na kraju sam ga morao zagrliti kao najdražeg prijatelja, pošto sam shvatio da je sve vrijeme pokušavao da mi krene pažnju na sebe, na to da je i on dio mene, dio kog sam godinama poricao i odbacivao dajući mu tako snage i povoda da me uvijek iznova muči, sve gorim i gorim mukama. Iz naše ljubavi se rodio neustrašiv, ali sada mnogo mudriji i obazriviji dječak, koji je pažljivo i sa lakoćom ponovo skočio prema nepoznatim dubinama. Nisam znao šta me dole čeka, ali izbora nije bio, kad bi se vratio gore na površinu, sva dosadašnja muka bi izgubila smisao, a stid i očaj bi sigurno brzo iskomadali moju unakaženu lešinu. Dugo sam padao, potpuno opušten, poput mačke, znajuči da ću se samo tako, bez otpora, poput pera što ga nosi vjetar tamo-amo, moći nogama dočekati na površinu dna, ako dno uopšte i postoji. I gle u momentu kad sam se najmanje nadao, mrak bezdana se počeo pretvarati u svjetlost. Veličanstvena, zaslijepljujuća svijetlost me je počela obuzmati i gutati, rastvarajući svaku moju ćeliju, pretvarajući me u Ništavilo. Pretvarajući ne u spokoj. Postao sam prostor, beskrajan, prožimajući, bio sam ništa, a opet sam sadžavao sve. Bio sam dovoljan sam sebi, potpun, bio sam ništa, a u rukama sam sržao sve što je čovjeku ikad trebalo...I tada sam ugledao stazu, nije imala početka, niti kraja. Nije dolazila niodakle i nije vodila nigdje. Bila je sačinjena od ljudi, bila je bekrajan red ljudi, koji su se držali za ruke. Ljudi svake rase, i svakog soja, visoki i niski, mladi i stari, svi različiti, a opet svi su bili Staza. Svi su bili povezani, i tako je moralo biti, bogati su morali držati siromašne za ruku, nježna ženska ruka je držala hrapavu radničku ruku, čista ruka je držala prljavu, krvava ruka je držala svijetlu ruku svetitelja. Svi su bili različiti, i svi su bili Staza, kad bi se samo jedna ruka otkačila, staza bi nestala. Plesao sam stazom zanesen, ljepotom univezuma, kog mi je podario Gospod, i zahvaljivao za svaki momenat postojanja. Nisam ga mogao vidjeti, znao sam da nikad neću, ali sam mogao da osjetim njegovo prisustvo i Ljubav kojom me je obasipao svake sekunde, Ćutao sam. Nisam mogo da izustim nijednu riječ hvale, i sam sam bio tišina, Pogledao sam dole i ugledao vlastito tijelo, opušteno, mlitavo,nemirne drhtave ruke su ga tresle i vukle tamo-amo, ono se nije opiralo. Prelazio sam preko ljudi, što bi tijelo bilo ukrućenije i trvđe, to bi njegov vlasnik ispuštao jači krik, došao sam do sopstvenog i opet ga pogledao. Bilo je meko poput vode, nije se bunilo niti je osjećalo kakvog bola. Gledao sam svoje tijelo i divio se svakoj pori na koži, svakom mladežu svakoj ćeliji. Divio sam se svjetu po kom sam hodao, divio sam se divnim tijelima koja su se pokoravala i oblikovala prema mom stopalu, divio sam se njihovim vlasnicima, Bili smo Jedno, Adam je našao put koji vodi ka domovini.