Sreda, Jun 20, 2012
Poslednje pomazanje
Šume iznad naselja u kom smo živjeli su tada bile beskrajne, misteriozne i pune života. Trčali smo po cijeli dan, njihovim uskim stazama, koje su nam očevi, nekad prije našeg dolaska, utabali da nam olakšaju igru. Bili smo jedno biće, jedna glava sa puno očiju, koje smo naslađivali predivnim bojama, što ih je samo zbog nas naslikala, vješta majstorova ruka. Tako nam je stavljao do znanja na nas voli, tako smo znali da smo i mi lijepi, iako nismo imali ogledala kako bi se uvjerili u to. Vjerovali smo svom Majstoru, i stalno mu zahvaljivali za život koji nam je poklonio, svakim svojim pokretom, svakim svojim osmijehom i pogledom na beskrajni svetloplavi prostor oko naših šuma. Lutali smo satima, a Sunce je bilo sve što nam je trebalo za život. Tog dana, smo se našli pred ogromnom provalijom, koju do tada nikad nismo vidjeli. Polako smo se približavali ivici, izvijajuci glave kako bi sa sigurne udaljenosti vidjeli njeno dno. Bila je valičanstvena i strašna , misteriozna isto koliko i šuma koja ju je skrivala od znatiželjnih ljudi. Bila je duboka i mračna, nismo mogli razaznati gdje joj je dno, ali ipak svima se činilo da poznajemo njene dubine, kao da smo nekad već bili dole. Počela je da nas hipnotiše, divnim mirisima koji su dolazili sa ko zna sa koje dubine. Sagledali smo se međusobno i nešto nam je govorilo da je Majstor baš tu sakrio , neprocijenjivo blago. Sa njim bi možda mogli da pomognemo roditeljima da se ponovo osjecaju dobro. Ta misao pokrenula je naše drhtave dječije noge prema ivici. Gotovo da smo zaboravili spoljašnji svijet, opčinjeni tajanstvenim svijetom koji nas je zvao iz bezdana, i vjerovatno bi im se potpuno se prepustili da nas glasovi zabrinutih roditelja nisu probudili, podsjecajući na "stvarne" obaveze koje su čekale... Ipak nisam mogao prestati da razmišljam o dubokoj. slatkoj, mračnoj rupi. Kako sam postajao stariji sve više me je mučila njena tajna, ali nisam imao hrabrosti da joj priđem. Sve dok jednog dana nisam skupio hrabrosti I skočio sa ivice. Padao sam, padao I padao, danima mjesecima...
Postajem prah, rastvaram se, razlaže me na elemente od kojih sam postao, mrak, bol, glasovi. Ko sam Ja? Šta smo mi? I dalje padamo, ne zadržavaj nas vrli svijete. JA ne želim ovo, ovo je moje, JA želim pažnju, pogledajte me, JA pripadam ovdje, JA se plašim. JA ću nestati, JA ne želim to. JA još uvijek imam...Mi smo odvratni, kako smo to živjeli, među nama ima I dobrih, među nama ima užasa. Vrata se otvaraju, na ulazu sjede demoni koje smo sami stvorili, demoni nas kidaji, sukube, bijesovi, strahovi. O Kaine zašto si ubijao brata svojim štapom, zašto si stvarao demone sa njim kad si mogao da gradiš nova čuda za svoje sinove. JA nisam znao, JA sam morao, JA sam se plašio... nema izgovora za ovu nepravdu, moj brat leži ispod zemlje, a zemlja sa drhti zbog užasa koje sam izrodio. Ništa više nije bitno Kaine, rupa je pojela I zemljanu posudu. Vrištao bi a ne možeš Kaine, demoni su ti začepili grlo, riječ ne možeš da izustiš, riječi progutaju Demoni, prije nego ih izustiš. Jao meni, jao meni, šta ću ostaviti svojim sinovima. Mi postojimo I postojaćemo zauvjek, Duh nas vodi prema Majstoru, a mi biramo kojim putevima ćemo stići do njega. Ipak postoji nada za mene. Majstor voli sva svoja stvorenja, Majstor je milostiv, Majstor je dobar. Ali JA sam užasan I stid me je, nikad neću doći pred njegove oči. Ne govori tako Kaine, ne osuđuj sam sebe, samo On može da kažnjava I nagrađuje. Ako je tako JA se prepuštam Njemu na milost I nemilost. Mi nestajemo, mi smo bili samo sjenka, mi nikad nismo ni postojali... Pogledaj Avelj je ustao iz mrtvih, pogledaj njihov veličanstveni ples, Majstor ga vodi, a Avelj prati,i uči od njega.